Kulturna fondacija

Srž Nemač­kog kaba­rets­kog arhiva čine više od osam­de­set umet­ničko-doku­men­tar­nih zaos­t­avš­tina i mate­ri­jala za preko osam­de­set hiljada imena iz isto­rije kabarea i njego­vih isto­r­ijs­kih preteča. Osnovao ga je Rajn­hard Hipen (Rein­hard Hippen) 1961. godine u Majncu, a 1989. godine ova privatna kolek­cija prelazi u posed grada Majnca, najpre u formi nesa­mostalne tzv. fidu­ci­jarne fondacije. Od tada se Arhiv pod upravom Jirgena Keslera (Jürgen Kessler) razvio u kulturnu fondaciju koju finan­sira neko­liko druš­tava za obavljanje društ­ve­nih delat­nosti, a od 1999. mu se priz­naje nacio­nalni značaj na osnovu čega dobiva podsti­ca­jna sredstva pover­enika Savezne vlade za kulturu i medije. Godine 2004. dolazi do presel­jenja u isto­r­ijsku zgradu provi­jant maga­cina u gradu Majnc.

Bern­burška kolekcija

Na svojoj drugoj loka­ciji, u Bern­burgu, gradiću koji leži na reci Zale, se uz podršku grada Bern­burga i same države od 2004. godine vrši doku­men­to­vanje isto­rije kabarea DDR‑a. Sedište je susedstvu Ojlenš­pi­gelo­vog tornja u zdanju grafa Kris­ti­jana, tzv. Chris­ti­ans­bau, pri Bern­burš­kom dvorcu.

Zvezde satire

Ove loka­cije arhive nas u okviru svoje muze­jske koncep­cije podsećaju na velika imena kabarea 20. stoleća i u svojim trajnim izložb­ama publici predstavljaju zvezde satire. Majnc nam kroz Provi­jant magacin i Forum-Teatar, a Bern­burg u svom Bern­burš­kom dvorcu prezen­tuju „besmrtna“ imena kabarea.

Nemački kaba­ret­ski arhiv

Doku­ment­a­cioni centar satire na nemač­kom jeziku

Od 1961.

Zadatak | Nemački kaba­ret­ski arhiv U fokusu doku­men­tar­nog inte­re­so­vanja Nemač­kog kaba­rets­kog arhiva je kabare kao igrani oblik satire, njen književni, poli­tički, filoz­of­ski i poetski sadržaj, dok je njegov centralni zadatak konti­nui­rano priku­pljanje i naučno utili­za­cija njego­vih brojnih oblika.

Svakod­nevno nam pris­tižu upiti, a pose­tioci dolaze sa svih strana sveta. Arhiva služi najpre kao mesto i izvor istraži­vanja za studije, disert­a­cije i završne radove iz naučnih polja kao što su književ­nost, pozorište, mediji i muzika, ling­vis­tika, socio­lo­gija, komu­ni­ko­lo­gija, kulturo­lo­gija i politikologija.
Izložbe arhive redovno putuju po Nemač­koj. Do sada je publika iz Švaj­carske, Austrije, Luksem­burga, Izraela, Japana, Poljske, Mađar­ske i Austra­lije imala prilike da ih vidi. Šesto­delni serijal 100 GODINA KABAREA otvoren je u Akade­miji umet­nosti u Berlinu. Povodom nacio­nal­nog praz­nika i na osnovu molbe pred­sednice Bundes­rata nastala je speci­jalna izložba pod na temu nemačko-nemačka isto­rija u odrazu poli­tič­kog kabarea pod nazivom „odvo­jeno podru­gi­vanje – zajed­ničko smejanje“.

2018 se puni 80 godina

od „Kris­talne noći“, kako je eufe­mis­tički nazvana noć 10. novem­bra 1938. godine. A takođe je prošlo i 85 od 10. maja 1933. godine – dana, kada su u Berlinu i kasnije drugim mestima gorile knjige; u Majncu je to bilo 23. juna. Šta je sve poli­tičko-književni kabare uprkos svemu mogao da predstavlja u godi­nama nacio­nal­so­ci­ja­lis­tič­kog nasil­nog režima, opisuje Sebas­ti­jan Hafner u svojim post­humno objavlje­nim sećan­jima: „Isto­rija jednog Nemca“:

Zaista ne govori

u našu korist činje­nica da iz doživlja­vanja straha od smrti i osećaja poslednje izložen­osti ništa bolje nismo uspeli da napra­vimo, nego da to sve, što smo bolje umeli, igno­rišemo i ne dozvo­limo da nam išta remeti našu razo­nodu. Verujem da bi neki mladi par od pre sto godina umeo nešto više od svega ovoga da napravi – pa makar to bila samo veličanst­vena ljubavna noć, začin­jena opas­nošću i izgu­blje­nošću. Nije nam palo na um da od toga stvor­imo nešto posebno pa smo, eto, išli u kabare, pošto nas niko u tome nije spreča­vao: najpre, zato što bismo to svakako učinili, a kao drugo, kako bismo što manje razmišl­jali o onom nepri­jat­nom. To može nekom da deluje dosta hlad­no­krvno i neustrašivo, ali će pre biti da je u pitanju znak defi­cita osećanja i osećaja koji poka­zuje da, pa makar to bilo samo po pitanu patnje, nismo bili dorasli situ­aciji. Ako će mi se dozvo­liti ovo uprošća­vanje, može se reći da je jedno od najužas­ni­jih osobina novije nemačke isto­rije da dela nemaju poči­ni­oce, a da patnja nema muče­nike, da se sve zbiva u nekoj vrsti polunar­koze, sa tankim, zakržl­ja­lim slojem emocije za objek­tivno užasa­va­juću okol­nost: što su se ubistva činila iz emocio­nal­nog stanja kao kada dečačić napravi neku smical­icu, što je samo­po­niža­vanje i moralna smrt doživljena kao mali reme­ti­lački inci­dent, a da čak i fizička muče­nička smrt ima otprilike značaj koji ostaje na nivou onog „dešava se“.

Tog dana

smo za našu indol­ent­nost nagrađeni preko svake mere, jer sluča­j­nost nas je odvela u „Kata­kombu“, što to je bio drugi upečatl­jiv doživljaj te večeri. Došli smo na jedino javno mesto u Nemač­koj, gde je pružena izvesna vrsta otpora – hrabro, duho­vito i elegantno. Pre podne sam doživeo neslavni slom Pruskog višeg zemal­js­kog suda i njegove više­ve­kovne tradi­cije pred naci­stima. Naveče sam doživeo kako neko­li­cina malih berlin­s­kih kaba­re­tista – bez ikakve tradi­cije, graciozno i slavo­do­bitno – spašava čast. Viši zemal­j­ski sud je pao. Kata­komba je još stajala.

Čovek

koji je svoju malu četu glumaca odveo do pobede – a svako uspravno stajanje uprkos smrto­nosnoj nadmoći je neka vrsta pobede – zvao se Verner Fink. Ovaj mali kaba­ret­ski konfer­an­sije je, bez sumnje, zauzeo svoje mesto u isto­riji Trećeg rajha. I to jedno od malobro­j­nih raspo­loži­vih časnih mesta. Nije izgle­dao kao heroj, a ako bi se ponekad pret­va­rao maltene u jednog, onda je to bilo malgré lui, protiv svoje volje. Nije on revo­lu­cio­narni glumac, zajedl­jivi podru­gl­jivac, David sa praćkom. Srž njego­vog bića je bila bezaz­len­ost i dražes­nost. Njegova visp­ren­ost je bila blaga, razi­grana i lepršava; glavna njegova alatka je bila dvos­mis­len­ost i igra reči, u čemu je vreme­nom postao virtuoz. Stvorio je nešto što se zvalo „skri­vena poenta“ – i odista je, što je duže to radio, bivao sve bolji u tome da skrije svoje poente. Ali svoje sveto­na­zore nije skrivao. Ostao je utočište bezaz­len­osti i dražes­nosti u zemlji gde su upravo te osobine bile na spisku za istrebljenje. A u toj bezaz­len­osti i dražesti se kao „skri­vena poenta“ nalazila stvarna, nesa­loml­jiva hrab­rost. Usudio se da govori o nacis­tič­koj stvar­n­osti – u sred Nemačke. Na njego­vim konfer­an­sama se pričalo o koncen­tra­cio­nim logor­ima, kućnim pret­re­sima, sveopš­toj preplašen­osti, sveopš­toj laži; njegovo podru­gi­vanje svemu tome je imalo po sebi nešto tiho, setno i melan­ho­lično. I neobičnu snagu utehe.

Tog 31. marta 1933.

je bila njegova možda najveća noć. Prostor je bio prepun ljudi koji su na naredni dan gledali kao u prova­liju. Fink ih je nasme­ja­vao onako kako nikada i nigde nisam čuo da se publika smeje. Bio je to patetičan smeh, smeh novor­ođe­nog prkosa koji poti­ski­vao osećaj očaja i narko­tič­nosti, a opas­nost je taj smeh pritom dodatno hranila, jer – nije li ravna čudu činje­nica što SA nije već uveliko hapsila sve prisutne? Te večeri bismo vero­vatno i u poli­c­ijs­kim kolima nasta­vili da se smejemo. Never­o­vatan je bio način na koji smo se vazdigli iznad opas­nosti i straha.

Svra­tite…

Ako me pose­tite u isto­r­ijs­kom Provi­jant maga­cinu u Majncu, sigurno dete biti iznen­ađeni. Ja predstavljam sve, samo ne kliše prašn­ja­vog arhiva. Može se redi da sam klasik, uprkos mojoj mlado­sti. Uzimam sebi tu slobodu da se u muze­js­koj elegan­ciji predsta­vim, na preko hiljadu kvadrat­nih metara. Naravno, sve to radi Vas! Ipak sam tu po zadatku. U kultur­nom inte­resu javnosti. Čuvar sam jednog komplet­nog žanra, jednog svoje­vrs­nog oblika umet­nosti. Moj tvorac me uneo kao „Doku­ment­a­cioni centar satire na nemač­kom jeziku“ u sudski regi­star. Odmah po svom dolasku u Majnc 1961. godine, ponosno mi je dаo ime „Nemački kaba­ret­ski arhiv“.

Moji radnici

se otad širom sveta staraju o igranim i pojav­nim formama satire. Zbog toga vrlo često imamo posetе iz raznih delova sveta. Nedavno nam je bila gošda sa doktor­skih studija iz Moskve kako bi pronašla mate­ri­jal iz dvade­setih godina za njen doktor­ski rad, a jedna profe­sorka iz Japana se inte­re­s­ovala za kabare koji se odigra­vao u egzilu. Jednom se jedna doktor­ant­kinja sa Univer­zi­teta Jejl celih devet meseci zadržala u nepre­g­led­nim dubi­nama mog arhiva kako bi istražila ulogu sredn­jo­ve­kov­nog špil­mana kao preteču poli­tič­kog kant­au­tora. Redovno pismeni upiti širom sveta potvrđuju inte­re­so­vanje za moju riznicu. To je razlog zbog kog sam bio u prilici da od početka dvade­set prvog veka otvorim preko stotinu šezde­set izložbi. U sedam evrops­kih zemalja.

Između ostalog u Fran­cus­koj. U Kudi Hajn­riha Hajnea u Cité Univer­si­taire Inter­na­tio­nale de Paris: LE MONDE, UN CABARET! Les débuts du cabaret litté­raire en Alle­ma­gne et en France. Potom su usle­dili Monpe­lje, Tuluz, Lion, Dižon. Na nemač­kom govor­nom području smo sa izlož­bom „100 GODINA KABAREA“ gost­ovali od Alcaja do Ciriha. Ta izložba dobrim delom poka­zuje čime raspo­lažem: taj žanr! Njegove pojavne forme. Njihova isto­rija. Moja tema su umet­nici. A posebno poli­tičko-književni kabare kao umet­nost koja je orijen­ti­sana ka demo­kra­tiji i slobodi. Tema su autori tog kabarea. Njihove životne priče. Neretko su to bile priče o patnji. Tema je i značaj svega toga za osobe koje su bile zain­te­re­so­vane za tu umet­nost, kroz različite epohe. Značaju za publiku iz lepe epohe, tzv. Belle Epoque. U vreme nemač­kog carstva. Između vremena opti­mizma i cenzure. Između Prvog i Drugog svets­kog rata. Između demo­kra­tije i dikta­ture, mili­ta­rizma i fašizma. Radi se o umedu preživlja­vanja. U unutrašn­jem i u spol­j­nom egzilu. Između stilova i između stolica. Radi se o našoj kulturi. O njenoj promeni. O obra­zo­vanju. I, naravno, radi se i o smehu. Danas i onomad. Smejanje samom sebi i smejanje drugima. Radi se o topo­gra­fiji podru­gi­vanja i njego­vom jeziku u vremenu promena. Isto tako kao što se radi o humoru i poeziji o ljuds­kom, suviše ljuds­kom. O apsurd­nom i konkret­nom. O kritici sadašn­josti u umet­nič­koj formi. I napos­letku, radi se i o zabavi. Oduvek se i radilo o tome. I o ljubavi! Uzgred budi rečeno, i priku­pljanje je jedan oblik ljubavi, rekao je američki filozof Džordž Stajner. Meša­vina različi­tih scen­skih umet­nosti, koja od kabarea čini to što jeste, formalno i pojmovno postoji tek od kraja devet­naes­tog stoleda.

Tu meša­vinu simbo­li­zuje lepi fran­cu­ski pojam „Cabaret“.

Njime su, s jedne strane, obuh­va­dene male kafane i lokali, što ovom pojmu daje izvesnu intim­nost. S druge strane se pod tim pojmom podra­zu­meva i salatni tanjir podel­jen na neko­liko polja, plata Hors d’Ouevre. Okolna polja predstavljaju različite scenske disci­pline – muziku, pozorište, recit­a­ciju, ples, skeč, slikarstvo. Posle poje­di­nih primera koji se mogu smatrati pretečama poput „Caba­rets des assas­sins“, gde su pevani mori­tati o ubicama, Rodolf Sali je bio taj, koji se jedne jesenje večeri 1881. godine u svojoj kafani „Chat Noir“ na Monmar­tru popeo na bure i svojoj raspo­lože­noj, solvent­noj publici najavljivao nastupe poje­di­nač­nih umet­nika. Trenutak rađanja onog što svet danas doživljava kao kritički književni kabare! Pored toga što je Sali bio autor takoz­va­nog „Caba­rets Artis­ti­ques“, on je i kao je i kao vodi­telj, Présen­ta­teur, bio pionir. Takor­edi onaj preliv u srednjem polju salat­nog tanjira koje sva ostala polja pove­zuje i spaja. Njegov konferans je bio nada­leko poznat! Ponekad uvredl­jiv i agre­sivan, isto kao što su to bili i šansoni koji su se tu prezen­t­ovali. Ali upravo to bilo ono što je priv­lačilo inte­lek­tu­alnu publiku Pariza. Uskoro se i lite­rarna elita popela na Mont­mar­tra, tog „Butte sacrée“. Potom su sledili poli­tičari i aris­to­krate. Na primer Viktor Igo i Emil Zola, itali­jan­ski borac za slobodu Đuzepe Gari­baldi i princ Žerom Bona­parte, prane­dak Napo­leona III, su takođe dola­zili. Mnogi pevači, kompo­zit­ori i govor­nici velikog talenta su nastu­pali i kasnije posta­jali poznati, primera radi Aristid Brijan i Ivet Žilber, prva velika šanson­jerka fran­cus­kog kabarea. Njen muški pandan Aristid je soci­jal­no­kri­tič­nim šanso­nama protiv dvostru­kog morala buržo­azije nasta­vio svoju kari­jeru u sopst­ve­nom lokalu „Mirli­ton“. Zahval­ju­judi plakatu kojeg je kreirao Anri de uluz-Lotrek on nam je dan danas poznata figura. Dva plakata za „Chat Noir“ iz 1895. godine su nedavno uvrš­tena u moje ormare, rame uz rame sa ostalim plaka­tima, kojih je skoro dvade­set hiljada prime­raka iz svih epoha dvade­setog veka. Kod jednog dela publike se sve to odvi­jalo kroz veliku želju za umet­nošdu i kulturom. Kabare je pritom, ako bismo pitali boeme, bio idealni medij. Pisac Oto Julius Birbaum je to ovako opisi­vao: „Renes­ansa života i svih umet­nosti kroz tingl­tangl! Plesom demo stvo­riti novu kulturu. Na daskama demo roditi natčo­veka! Sruši­demo ovaj smešni svet!“ Bio je i te kako ozbil­jan kada je ovo izgo­va­rao! Naža­lost su potom neki sasvim drugačiji ljudi počeli da ruše svet. Ali makar je bilo nešto novo na prelazu vekova! Bilo je to vreme opti­mizma i euforije: Čovek kao bide koje je bačeno u vrtlog vremena. Svet kao kabare! Kao što je to bio slučaj sa sece­si­jom, ovaj umet­nički izražaj je doslovno rasplamsao i novi pokret, bio je „in“, bio je „en vogue“, pret­vo­rio se u talas koji de ubrzo prepla­viti i glavni grad Nemačke. Tamo je 18. januara 1901. povodom tride­set godina od osni­vanja Nemač­kog Rajha konzer­va­tivni Baron Ernst fon Volco­gen doživeo veliki uspeh svojim kabareom „Über­brettl“ čijim kudnim redom danas raspo­lažemo u svom arhivu

U Minhenu potom

na scenu stupaju „Elf Scharf­rich­ter“, jeda­n­a­est krvnika, prvi pravi poli­tički kabare u Nemač­koj. Nemački pisac Frank Vede­kind je bio član ove jeda­n­a­es­torke kao i Mark Anri, koji se prid­ružio iz Pariza. Tako se može redi da moji bliži preci potiču s majčine strane iz Fran­cuske, a sa očeve strane iz Nemač­kog Rajha. Ispre­p­le­tana loza kao kod starih evrops­kih aris­to­krata… Sve posle toga se odigralo munje­vi­tom brzinom! Ved 1901. je samo na reci Špreji niklo četrde­set lokala sa kaba­re­tis­tič­ko­književ­nim karak­te­rom. Beč je oboga­den loka­lima „Zum lieben Augus­tin“, „Nacht­licht“ i „Fleder­maus“. Frida Strind­berg, čije prvo dete je od Augusta Strind­berga, a drugo od Franka Vede­kinda, osniva prvi kabare u Londonu. A pre toga je u Barse­loni ved bio osnovan „El quatre Gats“. Preko Krakova, Varšave, Budim­pešte, St. Peters­burga pa sve do Moskve nicali su kabarei po svojim uzorima iz Fran­cuske i Nemač­kog Rajha. Tamo gde je nedost­a­jao predu­zet­nički duh i malo umeda u pogledu programa, tu su tek osno­vani lokali vrlo brzo ponovo zatva­rani. Međutim, nalet ove scene nije jenja­vao. Bar isprva. Karak­te­ris­tič o za ovaj mladi oblik umet­nosti, kao što je prethodno bio slučaj u Parizu, je bina takoz­va­nih „vaga­bunda“. Sa njima se ostva­rio san umet­nika-boema: Prezent­a­cija sopst­ve­nih dela, slobodno i van svih etabl­ira­nih umet­ničkih usta­nova. Svi su fasci­ni­rani nepos­red­nošdu ovog oblika umet­nosti na bini: U pozorištu se nešto igralo i glumilo publici, a u kabareu se direktno obra­dalo audi­to­ri­jumu! Hono­rari za učes­nike su uglav­nom bili retkost. Najvedi deo njih je ispla­di­van u naturi ili su se priku­pljala sredstva. Apropo vaga­bund­ska poezija: njeni uzori i koreni sežu do duboko u srednji vek. Moral­no­sa­ti­rična poezija, pesme o ljubavi i pidu takoz­va­nih „Arhip­oeta“. U „Arche Nova“ Hans Ditera Hiša je odmah u prvoj programs­koj svesci odana pošta značaju „Arhip­oete“ kroz jednu od njego­vih pesama iz dvan­aes­tog stoleda. Najz­nača­j­nija zbirka, oko tri stotine pesama, pronađena je 1803. godine u manastiru Bene­dikt­bo­jern, zbog čega je i obila naziv „Pesme iz Bojerna“, steka­vši slavu svojom novom muzič­kom obradom: Karmina Burana. Vaga­bund­ska poezija kao ekstra­va­gantni orato­ri­jum. Sada je postala bezv­re­menska zahval­ju­judi muzici Karla Orfa.

Nasu­prot tome, vremen­ski vezana je pojava umet­nika-boema sama po sebi.

Tako novo­na­stale bine male scene žive od trenutka i za trenutak. Dugoročni uspeh je doživeo samo minhen­ski „Simpli­cis­si­mus“. Pod upravom jednog dosta solid­nog ženskog konfer­an­si­jea, koja je pre svega bila geni­jalna poslovna žena: Kati Kobus je ta kojoj je pošlo za rukom da spoji umet­nost i komer­ci­jalni uspeh. Šezde­set pet godina, od 1903. do 1968. godine, de posto­jati Simpli­cis­si­mus – starost, koju je samo mali broj kaba­rets­kih bina uspeo da doživi. A ko je sve tamo u periodu pre Prvog svets­kog rata obita­vao? Svi redom, uključu­judi minhen­ski džetset. Turisti sa druge strane okeana, Princ od Velsa. Bugar­ski car Ferdi­nand. Belgij­ski kralj! Veliki indus­tri­jalci, kapi­ta­listi. Vilhelm Fojgt, obudar, koji je se svojom spek­ta­ku­lar­nom akcijom prevare pros­la­vio kao „Kapetan fon Kepnik“, dolazio je uz novčanu naknadu u Simpli­cis­si­mus i proda­vao svoje auto­grame. I izvesni Hans Betiher koji je najpre bio stalni gost, a potom se pod imenom Joahim Ringel­nac pros­la­vio kao eksklu­zivni autor Simplicsis­si­musa. Za moj pede­seti rođen­dan mi je jedna fina, starija gospođa poklo­nila „Zlatnu knjigu kata­kombe“. Njen premi­nuli suprug Tibor Kašič i Verner Fink su osno­vali ovaj kabare 1929. godine u Berlinu. U tom divnom poklonu sadržan je šaljiv citat Joahima Ringel­naca kao i origi­nalni crtež Valtera Trira, koji je ilus­tro­vao knjige Eriha Kest­nera. Potpisi i citati od Hans Albersa do Karla Zukma­jera, od Klausa i Hajn­riha Mana, Valtera Hazen­kle­vera i Georga Grosa, Maks Rein­harda, Eriha Mizama, Gustava Grind­gensa, Luiđija Piran­della i Ervina Piskatora do Alfreda Deblina i Riharda Hilzenbeka.

Ovaj potonji je tvorac dada­is­tičke formule kabarea:

„Dada je svetski kabare, dobar kao svet, dada jeste.“ U lokalu „Cabaret Voltaire“ u Cirihu, Hugo Bal je stvorio ovu književnu formu kao provoka­ciju zbog ravno­duš­nosti građanstva prema surovo­stima Velikog rata. Posle 1918. godine su Kurt Tuhol­ski i Valter Mering bili domi­nante figure kabarea: Hroničari napuš­tene repu­blike, glas­no­go­vor­nici borbene satire koja je radi zabave publike znala da proiz­vede i poetički, ali i urne­besno smešan sadržaj. Kabare je Bertoldu Brehtu bio podsti­caj za njegovu Teoriju epskog pozorišta. Kupleima jednog Otoa Rojtera, šanso­nima jednog Frid­riha Holen­dera i Rudolfa Nelsona, koje su pevale zvezde poput Kler Valdorf i Marlene Ditrih, kabare je pre svega bio prisu­tan u Berlinu na velikim revi­jama i vari­jete binama. U Minhenu pak kabare ima svog predstav­nika kroz obes­ko­ren­je­nog komičara tužnog lika – Karla Valen­tina. 1932. godine, godinu dana pre Hitlero­vog dolaska na vlast, Verner Fink stoji sa sramežl­jivim osmehom na bini i gleda ispred sebe. Zamišlja sebi šta de se desiti ako nacisti dođu na kormilo i pred­viđa: „U prvim nedel­jama Tredeg rajha de se održavati parade. Ako li te parade budu ometene kišom, gradom ili pak – svi Jevreji u blizini de biti ubijeni.“ Vreme de poka­zati da ova nije bila tek poenta. Kada su nacisti došli na vlast, Fink pokušava da kroz vic pruža otpor. Stotine kaba­re­tista i sati­ričara su hilja­du­go­dišnji Rajh proveli u koncen­tra­cio­nim logor­ima. Kao predstav­nike svih njih, saču­vajmo u sedanju umet­nike kojima je „Zvezdom satire“ odana počast pred mojim vratima, ovde na trgu Romano-Guar­dini-Platz. Ti umet­nici su: Erih Mizam, Frica Grin­baum i Kurt Geron. Ubijeni su u Orani­en­burgu, Dahau i Aušvicu. Posle 8. maja 1945. počinje prava renes­ansa kabarea. U pesmi „Trizo­ne­sien“ se peva prkosno-melan­ho­lično: „Ura, još živimo“. U Kabareu „Kom(m)ödchen“ u Disel­dorfu kabare podiže lest­vicu u pogledu poli­tič­kog i književ­nog aspekta ove umet­nosti, Erih Kestner ponovo počinje da piše u Minhenu, a Ginter Nojmans sa svojom emisi­jom „Insu­la­ner“ – što u prevodu znači ostrvljani i označava stanov­nike Zapad­nog Berlina – počinje da talasa Gvoz­denu zavesu. Volf­gang Nojs suočava Nemce sa posle­di­cama poti­ski­vanja spoz­naje o učin­je­nom kao i posle­di­cama ekonom­skog čuda, dok kabarei poput „Münch­ner Lach- und Schieß­ge­sell­schaft“ i „Stachel­schweine“ priređuju novo­go­dišnje tele­vi­z­ijske programe. Time pojam kabarea postaje poznat široj građans­koj publici. Tele­vi­zija je tada učinila kabare velikim. U Istoč­noj Nemač­koj je kabare kroz četiri decen­ije manje-više bez muke zauzeo svoje mesto u okvirima posto­jede cenzure. U slučaju sumnje – uvereni u bolje društ­veno uređenje soci­ja­lizma. To posebno poglavlje priče o kabareu, koje je sada deo kolek­cije i doku­ment­a­cije istoč­no­ne­mačke isto­rije kabarea, našlo je svoje utočište u bern­burš­kom Dvorcu. Franc-Jozef Degen­hart šezde­setih godina peva protiv neona­cista, agituje zajedno sa tzv. APO (vanpar­la­men­tarna opozi­cija) sve do burnih sedam­de­setih godina, a Hans Diter Hiš kroz svoj izmišl­jeni lik „Hagen­buh“ proglašava sve redom luda­cima i bolesnicima.

Osam­de­setih godina

kaba­ret­ski tim „Drei Torna­dos“ pravi dar-mar u tzv. „šponti“ i alter­na­tiv­noj sceni, Tomas Frajtag neumorno parodira kancel­ara Kola , tvorca real­sa­tire „in diesem unserem Lande“, Gerhart Polt secira mentalne korene, Rihard Rogler se svojim ciniz­mom suočava sa tzv. „duhovno-moral­nom prome­nom“, dok sve snaž­nije privatne tele­vi­zije pružaju nove šanse za tržišno plasi­ranje kabarea. Od tada ova umet­nost nepre­kidno osci­luje između kabarea i kome­dije, između poli­tičko-građans­kog angaž­mana i orijent­a­ciji ka profitu, između bine za malu scenu i velikih arena. „Šala, satira, ironija i dublji značaj“, preko kojih su se svoje­v­re­meno nasto­jali prome­niti posto­jedi odnosi, celi vek kasnije su ustu­knuli pred zako­nima zabavne indus­trije. Zemlja se promenila. Svepri­sutna je promena para­digme. Ali uvek je tako bilo tokom isto­rije. Čak ni ustavi ne drže reč. Sve ima svoju polaznu tačku, svoj tok, svoj promenu. A u jednom trenutku svoju isto­riju kulture – koju ja mogu doku­men­to­vati za kabare. Dakle: Dobro došli! Bien­ve­nue! Welcome! Svra­tite. Razg­le­dajte sve u miru. Pose­tite nas. Rezer­višite nas. Vidimo se! Vaš Nemački kaba­ret­ski arhiv

Za više infor­macija, kontak­ti­rajte nas: