Kulturna zaklada

Više od osam­de­set priku­plje­nih umjet­ničko-doku­men­tar­nih pred­meta i spisa te građa za više od osam­de­set tisuća imena iz povijesti kaba­reta i i njego­vih povijes­nih preteča čine osnovnu zbirku Njemač­kog kaba­rets­kog arhiva. Privatnu zbirku osnovao je Rein­hard Hippen 1961. U 1989. zbirku preu­zima Grad Mainz, isprva kao nesa­mostalnu zakladu. Otad se arhiv pod vodstvom Jürgena Kess­lera razvio u kulturnu zakladu kojom upravlja neko­liko tijela javnog prava. S obzirom na njegov nacio­nalni interes, od 1999. arhiv subven­ci­jama podu­pire povje­re­nik njemačke vlade za kulturu i medije. Arhiv se 2004. seli u povijesnu zgradu Provi­ant-Magazin (skla­dište žita).

Bern­burška zbirka

Na drugoj loka­ciji u Bern­burgu an der Salle, u blizini tornja Eulen­spie­gel­turm u zgradi Chris­ti­ans­bau dvorca Bern­bur­ger Schloss, od jeseni 2004., uz gradsku i državnu potporu, priku­plja se i doku­men­tira povijest kaba­reta DDR‑a.

Zvijezde satire

Obje arhivske loka­cije, koje se izgle­dom doimaju poput muzeja, podsjećaju na velika imena kaba­reta 20. stol­jeća, predstavlja­jući zvijezde satire u okviru trajno post­avlje­nih izložbi. Grad Mainz posve­tio je besmrt­ni­cima povijesti kaba­reta dio pješačke zone između zgrade Provi­ant-Magazin i kaza­lišta Forum poznate kao Walk of Fame kaba­reta dok im je Bern­burg posve­tio dvoranu Hall of Fame u Bern­burš­kom dvorcu.

U 2018.

obil­ježava se 80. obljet­nica Kris­talne noći, kako se podc­jen­ju­jući zove noć na 10. stude­nog 1938.
A 85 godina prošlo je od 10. svibnja 1933., dana kada su u Berlinu, a kasnije i u drugim mjes­tima, u Mainzu 23. lipnja, gorjele knjige.
Što je poli­tičko-književni kabaret ipak mogao biti u godi­nama nacio­nal-soci­ja­lis­tičke dikta­ture, opisao je Sebas­tian Haffner u svojim post­humno objavlje­nim sjećan­jima: „Povijest jednog Nijemca”:

Ne ide nam

baš u prilog to što s osjeća­jem smrtnog straha i zadnjom bespo­moć­nosti nismo znali ništa bolje doli igno­r­i­rati to koliko god smo mogli i ne dopus­titi da nas išta ometa u uživanju. Mislim da bi mladi par od prije stotinu godina znao nešto bolje napra­viti od toga.…pa bila to samo velika ljubavna noć začin­jena opas­nošću i izgu­blje­nošću. Nismo došli na ideju da to pret­vor­imo u nešto posebno,.i odla­zili bi u kabaret, budući da nas nitko u tome nije sprječa­vao: prvo, jer bismo to ionako učinili, a drugo, kako bi se u što manjoj mjeri razmišl­jalo o neugod­nim stvarima. To se može doimati vrlo hlad­no­krvno i neustrašivo, no, vjero­jatno je ipak znak određene emotivne slabosti i poka­zuje da nismo bili, pa bilo to samo i u patnji, dorasli situ­aciji. To je, ako ćete mi
ovdje dopus­titi uopća­vanje, jedno od najne­v­jero­jat­ni­jih obil­ježja najno­vi­jih događanja u Njemač­koj, da djela nisu imala poči­ni­telja, patnja nije imala muče­nika, da se sve događa u nekoj vrsti polunar­koze, sa slabom, jadnom emotiv­nom sups­tanci­jom koja se krije iza nečeg što je objek­tivno gleda­jući nevjero­jatno, da su ubojstva počin­jena u raspo­loženju glupe dječačke šale, da se samo­po­niženje i moralna smrt prih­vaćaju kao da se radi o manjem, nela­god­nom inci­dentu i da fizička muče­nička smrt znači otprilike „nije bilo sreće”.

Mi smo

za našu ravno­duš­nost toga dana bili prekom­jerno nagrađeni jer smo sluča­jno završili upravo u Kata­kombi, a to je bio drugi doživljaj te večeri. koji zaslužuje pažnju. Došli smo do jedinog javnog mjesta u Njemač­koj na kojem se pružala neka vrsta otpora – hrabro, duho­vito i elegantno. Prije podne sam doživio kako se Pruski Visoki zemal­j­ski sud sa svojom više­stol­jet­nom tradi­ci­jom neslavno slomio pred naci­stima. Navečer sam doživio kako je šačica berlin­s­kih kaba­rets­kih glumaca bez ikakve tradi­cije slavno i graciozno spasila ugled. Vrhovni zemal­j­ski sud je pao. Kata­komba je opstala.

A čovjek

koji je ovdje svoju vojsku glumaca doveo do pobjede – jer svako zasta­janje i očuvanje mirnoće u odnosu na nadmoć koja prijeti smrću je neka vrsta pobjede – bio je Werner Finck, i taj mali kaba­ret­ski konfer­ansje ima nesum­njivo svoje mjesto u povijesti Trećeg Reicha – jedno od rijet­kih počas­nih mjesta koja su se tu mogla dodi­je­liti. Nije izgle­dao poput junaka, a ako je to naposljetku gotovo i postao, to se dogo­dilo malgré lui. Nije on bio revo­lu­cio­narni glumac, zajedl­jiv podru­gl­jivac, David s praćkom. U dubini duše bio je bezo­pa­san i ljuba­zan. Njegov humor bio je blag, rasple­san i lepršav, njegov osnovni instru­ment bili su dvos­mis­len­ost i igra riječima u čemu je s vreme­nom­postao pravi virtuoz. Izumio je nešto što se zvalo „skri­vena poanta” – i dakako da je s vreme­nom sve više pokuša­vao sakriti svoju poantu. No, svoje stavove nije krio. Ostao je utočište bezaz­len­osti i ljubaz­nosti u zemlji u kojoj su upravo te osobine bile na popisu za istrebljenje. A u toj bezaz­len­osti i ljubaz­nosti krila se kao „skri­vena poanta” istinska, nepo­ko­le­bljiva hrab­rost. Odvažio se pričati o stvar­n­osti nacista, i to u srcu Njemačke. U svojim konfer­an­sama spom­in­jao je koncen­tra­c­ijske logore, pretrese, opći strah, opću laž, njegovo ismi­ja­vanje imalo je nešto neopi­sivo tiho, sjetno i potiš­teno; i neobičnu moć utjehe.

Taj 31. ožujka 1933.

bila je njegova možda najveća večer. Kuća je bila prepuna ljudi koji su ususret slje­dećem danu išli kao da idu ususret otvo­r­enom ponoru. Finck ih je uspio nasmi­jati i smijali su se poput niti jedne publike dosad. Bio je to patetičan smijeh, smijeh novor­ođe­nog prkosa koji je ošamućen­ost i očaj ostavljao za sobom; a prisu­tan strah hranio je taj smijeh – ne graniči li to s čudom što SA već odavno nije došla kako bi uhitila cijeli kabaret? Te bismo se večeri vjero­jatno nasta­vili smijati i u poli­c­ijs­kom autu. Na nevjero­ja­tan način smo se izdigli iznad opas­nosti i straha.

Otad se moji

zapos­le­nici po cijelom svijetu brinu za različite vrste i pojavne oblike satire. Zbog toga nas vrlo često
posjećuju gosti iz inozemstva. Nedavno nas je posje­tila studen­tica iz Moskve koja je za svoj doktor­ski rad tražila mate­ri­jal iz dvade­setih godina, a profes­o­rica iz Japana zani­mala se za kabaret u egzilu. Jednom je dokto­ran­dica sa sveuči­lišta Yale devet mjeseci bora­vila u podrumima arhiva kako bi istražila ulogu sredn­jo­v­je­kov­nog zabavljača kao preteče poli­tič­kog kant­au­tora. Pismeni upiti koji stižu iz cijelog svijeta ukazuju na velik interes koji postoji za blago koje čuvam. Stoga sam od početka dvade­set i prvog stol­jeća pa do danas post­avio daleko više od stotinu šezde­set izložbi. U sedam europs­kih zemalja. Među kojima i Fran­cuska. U Maison Hein­rich Heine na sveuči­lištu Cité Univer­si­taire Inter­na­tio­nale de Paris: LE MONDE, UN CABARET! Počeci umjet­nič­kog kaba­reta u Njemač­koj i Fran­cus­koj. Slije­dili su Mont­pel­lier, Toulouse, Lyon, Dijon. A u njemač­kom govor­nom području prošli smo s izlož­bom „100 GODINA KABA­RETA” područje od Alzeyja do Züricha. Izložba dobrim dijelom otkriva ono što čuvam u sebi: žanr! Njegove pojavne oblike. Njegovu povijest. Za mene je važan umjet­nik. No, osim toga u prvom redu i poli­tič­ko­li­te­rarni kabaret kao umjet­nost usmje­rena na demo­kra­ciju i slobodu. Važni su njegovi autori. Njihove životne priče. To su neri­jetko priče ispun­jene patnjom. Ovdje je riječ o njego­voj važnosti za sve zain­te­re­si­rane kroz sve epohe. Za publiku u razdo­blju Belle Epoque. U vrijeme cara. U razdo­blju između prepo­roda i cenzure. Između prvog i drugog svjet­skog rata. Između demo­kra­cije i dikta­ture, mili­ta­rizma i fašizma. Ovdje je riječ o umijeću preživlja­vanja. Za vrijeme unut­arnje emigra­cije i progonstva u inozemstvu. Između različi­tih stilova. Riječ je o našoj kulturi. O njezi­nom mijen­janju. O obra­zo­vanju. A dakako, i o smijehu. Danas i nekoć. O ismi­ja­vanju sebe samih i drugih. Riječ je o topo­gra­fiji izru­gi­vanja i njego­vom jezič­nom izričaju kroz vrijeme. Jednako kao što je riječ i o humoru i poeziji ljuds­kog, odviše ljuds­kog. O apsurd­nom i konkret­nom. O kritici sadašn­josti u umjet­nič­koj formi. A riječ je naposljetku i o zabavi. Od samih poče­taka. I o ljubavi! Uosta­lom, skupljanje je također oblik ljubavi, rekao je George Steiner,američki filozof.

na rijeci Spree niknulo je četrde­set lokala s kaba­re­tis­tičko-književ­nim progra­mom. U Beču su otvor­eni Zum lieben Augus­tin, Nacht­licht i Fleder­maus. Frida Strind­berg, koja je prvo dijete imala s Augus­tom Strind­b­er­gom, a drugo s Frankom Wede­kin­dom, osno­vala je prvi kabaret u Londonu. Prije toga je u Barce­loni već otvoren El quatre Gats. Od Krakova, Varšave, Budim­pešte, St. Peters­burga, pa sve do Moskve nicali su kaba­reti po uzoru na kaba­rete iz Fran­cuske i Njemač­kog Reicha. Tamo gdje je nedost­a­jalo ekonom­skog promišl­janja i osjećaja za predstave, poneki tek novoos­no­vani lokal brzo je opet zatvo­ren. No, scenski obrat uspio se održati. Isprva barem. Za ovaj mladi umjet­nički oblik karak­te­ris­tična je, kao prethodno i u Parizu, pozor­nica takoz­va­nih ‚vaga­nata‘, tj. tkz. Knei­pen­brettl. Kroz nju se ostva­ruje san umjet­nika-boema: Prikaz vlas­ti­tih djela, slobodno i daleko od etabl­ira­nog umjet­nič­kog događanja. Vlada oduševljenje nepos­red­nošću ovog umjet­nič­kog oblika na pozor­nici: U kaza­lištu se publici glumi, dok se u kaba­retu publici izravno progo­vara! Gaže za sudio­nike bile su uglav­nom rijetka pojava. Većina je plaćana davan­jima u naturi. Ili bi se nešto skupilo. A u pogledu vagants­kog pjes­ništva: Njihovi uzori i kori­jeni sežu daleko u Srednji vijek. Moralno-sati­rične pjesme, ljubavne pjesme i napit­nice takoz­va­nih arhip­oeta. U kaba­retu „Arhe Nova” koji osniva Hanns Dieter Hüsch odmah se u prvoj programs­koj knjižici odaje priz­nanje ulozi „arhip­oete” i njego­vim pjes­mama iz dvan­aes­tog stol­jeća. Najvaž­nija zbirka,
tris­tot­in­jak pjesama koje su 1803. pronađene u samostanu Bene­dikt­beu­ren, a poznate kao die Lieder aus Beuren stječu svjet­sku slavu nakon što su uglaz­bljene. Carmina Burana. Vagantsko pjes­ništvo kao ekstra­va­gantni orato­rij. Ovje­ko­v­ječeno gran­dioz­nom glazbom Carla Orffa.

„Dadaizam je kabaret svijeta, jednako kao što je i svijet kabaret dadaizma.” U kaba­retu Cabaret Voltaire u Zürichu Hugo Ball osmis­lio je lite­rarni oblik kao provoka­ciju u odnosu na ravno­duš­nost građans­kog svijeta u pogledu stra­hota velikog rata. Kurt Tuchol­sky i Walter Mehring bili su nakon 1918. ista­k­nuti kaba­re­tis­tički autori: kroničari ostavljene repu­blike, zago­vor­nici borbene satire koji su osim toga pisali poetska ili fantas­tično komična djela kako bi zaba­vili svoju publiku. Bertu Brechtu kabaret je poslužio kao poticaj za njegovu teoriju o epskom kaza­lištu. Kuple­tima Otta Reut­tera, šanso­nama Fried­richa Hollaen­dera i Rudolfa Nelsona u izvedbi zvijezda kao što su Claire Waldoff i Marlene Diet­rich, kabaret se povlači , posebno u Berlinu, po velikim revi­jama i na pozor­ni­cama vari­jetea. U Münchenu kroz Karla Valen­tina utjel­o­vljuje na popu­lar­no­ap­sur­dan način komičara tužnog lica, lišenog život­nog oslonca. U 1932., godinu dana prije nego što je Hitler preuzeo vlast, Werner Finck, bojažl­jivo se smiješeći, stoji na pozor­nici, gleda­jući u buduć­nost. Zamišlja što će se dogo­diti kada nacisti preuzmu vlast i proriče: „U prvim tjed­nima Trećeg Reicha održavat će se parade. Ako kiša, tuča ili snijeg budu spri­ječili te parade, svi Židovi iz okolice bit će ustri­jel­jeni.” A ta poanta, pokazat će se uskoro, nije bila poanta. Dok su nacisti na vlasti, Finck pokušava živjeti šalu kao otpor. Na stotine kaba­re­tista i sati­ričara proveli su razdo­blje tisućl­jet­nog Reicha u koncen­tra­c­ijs­kom logoru. Podsje­timo ovdje samo na primjer nekih umjet­nika koji su pred mojim vratima na trgu Romano- Guar­dini u Mainzu, odli­ko­vani zvijez­dom satire: Erich Mühsam, Fritz Grün­baum i Kurt Gerron. Ubijeni u Orani­en­burgu, Dachauu i Ausch­witzu. Nakon 8. svibnja 1945. započinje prava renes­ansa kaba­reta. U pjesmi Trizo­ne­zija pjeva se prkosno-melan­ko­lično: Hura, još smo živi. U kaba­retu Düssel­dor­fer ‚Kom(m)ödchen post­avljaju se novi poli­tičko-književni krite­riji kaba­reta, Erich Kästner ponovno počinje pisati u Münchenu, a Günter Neumann emitira svoju emisiju Insu­la­ner preko kanala RIAS-Berlin usred hladnog rata. Wolf­gang Neuss pokušava usaditi u svijest njemač­kog stanov­ništva poslje­dice poti­ski­vanja i ekonom­skog čuda, dok se s kaza­liš­tima Münch­ner Lach-und Schieß­ge­sell­schaft i berlin­s­kim Stachel­schwei­nen ubrzo tele­ge­nično slavi Silvestrovo. Tako se približava širokoj građans­koj publici. Tada je tele­vi­zija popu­la­ri­zi­rala  poli­tički kabaret. U DDR‑u se kabaret više od četiri desetl­jeća, na manje ili više bezbolan način, uklopio u granice realno prisutne cenzure. U dvoj­be­nim sluča­je­vima uvjeren je u viši cilj soci­ja­lizma. No, to je poglavlje za sebe, koje sada, u svrhu priku­pljanja i doku­ment­a­cije povijesti kaba­reta DDR‑a, ima novi krov nad glavom: u dvorcu Bern­burg na rijeci Saale. S Franz-Josefom Degen­hard­tom diže svoj glas u šezde­setim godi­nama u Zapad­noj Njemač­koj protiv jačanja neona­cista, agitira s APO-om (izvan­par­la­men­tarna opozi­cija) u uzburk­anim sedam­de­setim godi­nama i u konač­nici u knjizi Hagen­buch Hansa Diet­richa Hüscha sve proglašava boles­nima i ludima.