Kulturna zaklada

Više od osam­deset priku­plje­nih umjet­ničko-doku­men­tar­nih pred­meta i spisa te građa za više od osam­deset tisuća imena iz povi­jesti kaba­reta i i njego­vih povi­jes­nih preteča čine osnovnu zbirku Njemač­kog kaba­rets­kog arhiva. Privatnu zbirku osnovao je Rein­hard Hippen 1961. U 1989. zbirku preu­zima Grad Mainz, isprva kao nesa­mostalnu zakladu. Otad se arhiv pod vodst­vom Jürgena Kess­lera razvio u kulturnu zakladu kojom upra­vlja neko­liko tijela javnog prava. S obzirom na njegov nacio­nalni interes, od 1999. arhiv subven­ci­jama podu­pire povje­re­nik njemačke vlade za kulturu i medije. Arhiv se 2004. seli u povi­jesnu zgradu Provi­ant-Magazin (skla­dište žita).

Bern­burška zbirka

Na drugoj loka­ciji u Bern­burgu an der Salle, u blizini tornja Eulen­spie­gel­turm u zgradi Chris­ti­ans­bau dvorca Bern­bur­ger Schloss, od jeseni 2004., uz gradsku i državnu potporu, priku­plja se i doku­men­tira povi­jest kaba­reta DDR‑a.

Zvijezde satire

Obje arhivske loka­cije, koje se izgle­dom doimaju poput muzeja, pods­jećaju na velika imena kaba­reta 20. stol­jeća, pred­s­tavl­ja­jući zvijezde satire u okviru trajno post­avlje­nih izložbi. Grad Mainz posve­tio je besmrt­ni­cima povi­jesti kaba­reta dio pješačke zone između zgrade Provi­ant-Magazin i kaza­lišta Forum poznate kao Walk of Fame kaba­reta dok im je Bern­burg posve­tio dvoranu Hall of Fame u Bern­burš­kom dvorcu.

Njemački kaba­ret­ski arhiv

Doku­men­ta­c­ij­ski centar njemačke satire

Od 1961.

Misija | Kabaret kao oblik satire, njegov literarni, poli­tički, filozof­ski i poetski sadržaj u prvom su planu doku­men­tar­nog inte­resa, konti­nui­rano priku­pl­janje i omoguća­vanje znanst­venog isko­rišta­vanja njego­vih više­stru­kih pojav­nih oblika misija je Njemač­kog kaba­rets­kog arhiva.

Svakod­nevno se obrađuju brojni upiti, koris­nici dolaze iz cijelog svijeta. Arhiv je u prvom redu
mjesto za istraži­vanje i izvor za izradu studija, disert­a­cija i završ­nih radova iz pred­meta znanost o književnosti i kaza­lištu, znanost o medi­jima i glazbi, ling­vis­tika, socio­lo­gija, komu­ni­ka­c­ijska znanost, znanost o kulturi i poli­tici.
Arhiv redo­vito orga­ni­z­ira izložbe po cijeloj Njemač­koj. Izložbe su se dosad mogle razgle­dati u Švicars­koj, Austriji, Luksem­burgu, Izraelu, Japanu, Poljs­koj, Mađars­koj i Austra­liji. Izložba u šest serija 100 GODINA KABA­RETA otvorena je u Umjet­nič­koj akade­miji u Berlinu. Po nalogu preds­jed­nika Save­z­nog vijeća (Bundes­rat), a u povodu Dana njemač­kog jedinstva, post­avljena je posebna izložba na temu njemačko-njemačka povi­jest kroz prizmu poli­tič­kog kaba­reta’ odvo­jeno ismi­ja­vanje, zajed­nički smijeh.

U 2018.

obil­ježava se 80. obljet­nica Kris­talne noći, kako se podc­jen­ju­jući zove noć na 10. studenog 1938.
A 85 godina prošlo je od 10. svibnja 1933., dana kada su u Berlinu, a kasnije i u drugim mjes­tima, u Mainzu 23. lipnja, gorjele knjige.
Što je poli­tičko-književni kabaret ipak mogao biti u godinama nacio­nal-soci­ja­lis­tičke dikta­ture, opisao je Sebas­tian Haffner u svojim post­humno objavlje­nim sjećan­jima: „Povi­jest jednog Nijemca”:

Ne ide nam

baš u prilog to što s osjeća­jem smrtnog straha i zadnjom bespo­moćnosti nismo znali ništa bolje doli ignor­i­rati to koliko god smo mogli i ne dopus­titi da nas išta ometa u uživanju. Mislim da bi mladi par od prije stotinu godina znao nešto bolje napra­viti od toga.…pa bila to samo velika ljubavna noć začin­jena opas­nošću i izgu­blje­nošću. Nismo došli na ideju da to pret­vo­rimo u nešto posebno,.i odla­zili bi u kabaret, budući da nas nitko u tome nije sprječa­vao: prvo, jer bismo to ionako učinili, a drugo, kako bi se u što manjoj mjeri razmišl­jalo o neugo­d­nim stvarima. To se može doimati vrlo hlad­no­krvno i neustrašivo, no, vjero­jatno je ipak znak određene emotivne slabosti i poka­zuje da nismo bili, pa bilo to samo i u patnji, dorasli situ­aciji. To je, ako ćete mi
ovdje dopus­titi uopća­vanje, jedno od najne­v­je­ro­jat­ni­jih obil­ježja najno­vi­jih događanja u Njemač­koj, da djela nisu imala počini­telja, patnja nije imala muče­nika, da se sve događa u nekoj vrsti polunar­koze, sa slabom, jadnom emotiv­nom sups­tanci­jom koja se krije iza nečeg što je objek­tivno gleda­jući nevje­ro­jatno, da su ubojstva počin­jena u raspo­loženju glupe dječačke šale, da se samo­po­niženje i moralna smrt prih­vaćaju kao da se radi o manjem, nelagod­nom inci­dentu i da fizička muče­nička smrt znači otprilike „nije bilo sreće”.

Mi smo

za našu ravno­duš­nost toga dana bili prekom­je­rno nagrađeni jer smo sluča­jno završili upravo u Kata­kombi, a to je bio drugi doživl­jaj te večeri. koji zaslužuje pažnju. Došli smo do jedinog javnog mjesta u Njemač­koj na kojem se pružala neka vrsta otpora – hrabro, duho­vito i elegantno. Prije podne sam doživio kako se Pruski Visoki zemal­j­ski sud sa svojom višestol­jet­nom tradi­ci­jom neslavno slomio pred nacistima. Navečer sam doživio kako je šačica berlins­kih kaba­rets­kih glumaca bez ikakve tradi­cije slavno i graciozno spasila ugled. Vrhovni zemal­j­ski sud je pao. Kata­komba je opstala.

A čovjek

koji je ovdje svoju vojsku glumaca doveo do pobjede – jer svako zasta­janje i očuvanje mirnoće u odnosu na nadmoć koja prijeti smrću je neka vrsta pobjede – bio je Werner Finck, i taj mali kaba­ret­ski konfer­ansje ima nesum­njivo svoje mjesto u povi­jesti Trećeg Reicha – jedno od rijet­kih počas­nih mjesta koja su se tu mogla dodi­je­liti. Nije izgle­dao poput junaka, a ako je to naposljetku gotovo i postao, to se dogo­dilo malgré lui. Nije on bio revo­lu­cio­narni glumac, zajedljiv podrugljivac, David s praćkom. U dubini duše bio je bezo­pa­san i ljuba­zan. Njegov humor bio je blag, rasple­san i lepršav, njegov osnovni instru­ment bili su dvos­mis­len­ost i igra riječima u čemu je s vreme­nom­postao pravi virtuoz. Izumio je nešto što se zvalo „skri­vena poanta” – i dakako da je s vreme­nom sve više pokuša­vao sakriti svoju poantu. No, svoje stavove nije krio. Ostao je utočište bezazlen­osti i ljubaznosti u zemlji u kojoj su upravo te osobine bile na popisu za istrebljenje. A u toj bezazlen­osti i ljubaznosti krila se kao „skri­vena poanta” istinska, nepo­ko­lebljiva hrabrost. Odvažio se pričati o stvarnosti nacista, i to u srcu Njemačke. U svojim konfer­an­sama spomin­jao je koncen­tra­c­ijske logore, pret­rese, opći strah, opću laž, njegovo ismi­ja­vanje imalo je nešto neopi­sivo tiho, sjetno i potiš­teno; i neobičnu moć utjehe.

Taj 31. ožujka 1933.

bila je njegova možda najveća večer. Kuća je bila prepuna ljudi koji su ususret slje­dećem danu išli kao da idu ususret otvor­e­nom ponoru. Finck ih je uspio nasmi­jati i smijali su se poput niti jedne publike dosad. Bio je to patetičan smijeh, smijeh novor­ođe­nog prkosa koji je ošamućen­ost i očaj ostavl­jao za sobom; a pris­utan strah hranio je taj smijeh – ne graniči li to s čudom što SA već odavno nije došla kako bi uhitila cijeli kabaret? Te bismo se večeri vjero­jatno nasta­vili smijati i u poli­c­ijs­kom autu. Na nevje­ro­ja­tan način smo se izdigli iznad opasnosti i straha.

Navra­tite…

Bit ćete iznen­ađeni kada me posje­tite u povi­jes­noj zgradi skla­dištu žita (Provi­ant-Magazin) u Mainzu. Ja sam sve drugo samo ne kliše prašn­ja­vog arhiva. Bez obzira na svoju mladost, ja sam klasik, ako se to tako smije nazvati. Na svojih više od tisuću kvadrat­nih metara odišem gotovo muzejs­kom elegan­ci­jom. Samo za vas! Ja, naime, imam svoju misiju. U kultur­nom inte­resu javnosti. Ja čuvam komple­tan žanr, jedinst­ven umjet­nički oblik, tako­reći! Moj osnivač prija­vio me u regi­stru kao Doku­men­ta­c­ij­ski centar njemačke satire. Nepos­redno nakon što je 1961. došao u Mainz, ponosno me nazvao Njemački kaba­ret­ski arhiv.

Otad se moji

zapos­le­nici po cijelom svijetu brinu za različite vrste i pojavne oblike satire. Zbog toga nas vrlo često
posjećuju gosti iz inozemstva. Nedavno nas je posje­tila studen­tica iz Moskve koja je za svoj doktor­ski rad tražila materi­jal iz dvadese­tih godina, a profe­sorica iz Japana zani­mala se za kabaret u egzilu. Jednom je dokto­ran­dica sa sveuči­lišta Yale devet mjeseci bora­vila u podrumima arhiva kako bi istražila ulogu srednjo­v­je­kov­nog zabavl­jača kao preteče poli­tič­kog kant­au­tora. Pismeni upiti koji stižu iz cijelog svijeta ukazuju na velik interes koji postoji za blago koje čuvam. Stoga sam od početka dvadeset i prvog stol­jeća pa do danas postavio daleko više od stotinu šezdeset izložbi. U sedam europs­kih zemalja. Među kojima i Fran­cuska. U Maison Hein­rich Heine na sveuči­lištu Cité Univer­si­taire Inter­na­tio­nale de Paris: LE MONDE, UN CABARET! Počeci umjet­nič­kog kaba­reta u Njemač­koj i Fran­cus­koj. Slije­dili su Mont­pel­lier, Toulouse, Lyon, Dijon. A u njemač­kom govor­nom području prošli smo s izlož­bom „100 GODINA KABA­RETA” područje od Alzeyja do Züricha. Izložba dobrim dijelom otkriva ono što čuvam u sebi: žanr! Njegove pojavne oblike. Njegovu povi­jest. Za mene je važan umjet­nik. No, osim toga u prvom redu i poli­tič­ko­li­terarni kabaret kao umjet­nost usmje­rena na demo­kra­ciju i slobodu. Važni su njegovi autori. Njihove životne priče. To su neri­jetko priče ispun­jene patnjom. Ovdje je riječ o njego­voj važnosti za sve zain­te­re­si­rane kroz sve epohe. Za publiku u razdo­blju Belle Epoque. U vrijeme cara. U razdo­blju između prepo­roda i cenzure. Između prvog i drugog svjetskog rata. Između demo­kra­cije i dikta­ture, mili­ta­rizma i fašizma. Ovdje je riječ o umijeću preživl­ja­vanja. Za vrijeme unutarnje emigra­cije i progonstva u inozemstvu. Između različi­tih stilova. Riječ je o našoj kulturi. O njezi­nom mijen­janju. O obra­zo­vanju. A dakako, i o smijehu. Danas i nekoć. O ismi­ja­vanju sebe samih i drugih. Riječ je o topo­gra­fiji izru­gi­vanja i njego­vom jezič­nom izričaju kroz vrijeme. Jednako kao što je riječ i o humoru i poeziji ljuds­kog, odviše ljuds­kog. O apsurdnom i konkret­nom. O kritici sadašn­jo­sti u umjet­nič­koj formi. A riječ je naposljetku i o zabavi. Od samih početaka. I o ljubavi! Uosta­lom, skupl­janje je također oblik ljubavi, rekao je George Steiner,američki filozof.

Mješo­viti oblik različi­tih scenskih

umjetnosti koje čine kabaret postoji u formal­nom smislu tek od kasnog deve­t­na­e­s­tog stol­jeća. A taj mješo­viti oblik utje­lovljen je u lijepom fran­cus­kom pojmu
cabaret. Pojam obuh­vaća s jedne strane gostio­nicu, malu krčmu, pa samim time ima obil­ježje nečeg intim­nog. A s druge se strane misli na rebrastu zdjelu za salatu, tj. pladanj za pred­jelo. Rebra simbo­li­z­i­raju različite scenske disci­pline kao što su glazba, kaza­lište, reci­ta­cija, ples, skeč, pa i slikarstvo. Nakon neko­li­cine preteča kao što su Caba­rets des Assas­sins, u kojima su se pjevali mori­tati o uboji­cama, Rodol­phe Salis, po voka­ciji slikar, jedne je večeri u jesen 1881. u svojoj krčmi Chat Noir na Mont­mar­treu stao na bačvu kako bi svojoj bogatoj publici željnoj zabave najavljivao pred­stave poje­di­nih umjet­nika. Trenutak rođenja onog što svijet danas poznaje kao literarni kabaret u svojstvu kritike aktu­al­nog vremena.Salis, autor takozva­nog umjet­nič­kog kaba­reta, bio je kao prezen­ta­tor prvi u svojem zanatu. Tako­reći umak koji pove­zuje sve sasto­jke u zdjeli za salatu. Njegove konfer­anse bile su zlog­lasne! Povre­meno uvredljive, agre­sivne, jednako kao i šansone koje su se izvo­dile. No, upravo je to privu­klo parišku inte­lek­tu­alnu publiku. Uskoro je književna elita osvo­jila sveto brdo Butte sacré. Za njom poli­tičari i aris­to­krati. Na primjer Victor Hugo i Émile Zola; tali­jan­ski borac za slobodu Giuseppe Gari­baldi jednako kao i princ Jérôme Bona­parte, sin nećaka velikog Napo­leona i nećak Napo­leona III. Nastu­pali su brojni pjevači, sklad­atelji i govor­nici s velikim talen­tom, koji bi kasnije postali i poznati, na primjer Aris­tide Bruant i Yvette Guil­bert, prva velika imita­to­rica fran­cus­kog kaba­reta. Njezin muški pandan Aris­tide nasta­vio je svoju kari­jeru društ enokri­tičkim šanso­nama u kojima progo­vara protiv dvostru­kog moral­ab­uržo­a­zije u svojem lokalu Mirli­ton. Zahval­ju­jući plakatu Henrija de Toulou­sea još i danas uživa svjet­sku slavu. Dva plakata Crne mačke iz 1895. pronašla su nedavno put i do mojih ormara s plaka­tima, pridruži­vši se svim ostalim plaka­tima kojih ima gotovo dvadeset tisuća iz svih razdo­blja dvadese­tog stol­jeća. Dio stanov­ništva počeo se oduševl­ja­vati umjet­nošću i kulturom. Kabaret je bio, barem za boeme, odabrani medij. Pisac Otto Julius Bier­baum propa­gi­rao je to na slje­deći način: „Renes­ansa svih umjetnosti i života iz vari­jetea! Plešući ćemo priz­vati novu kulturu! Stvorit ćemo nadčo­v­jeka na pozor­nici! Izok­re­nut ćemo ovaj smiješni svijet!” To mislim ozbil­jno! Naža­lost su neki potpuno drugi ljudi izok­renuli ovaj svijet. No, oko 1900. ipak se nešto događalo! Bilo je to vrijeme buđenja, vrijeme u kojem je vladao raspo­loženje novih početaka: Čovjek kao biće bačeno u vrijeme. Svijet kao kabaret! Kao i kod jugend­stila, novi je umjet­nički oblik potak­nuo pravi pokret, isprava je bio in, zatim en vogue, da bi se pret­vo­rio u val koji se uskoro proši­rio na glavni grad Reicha.

Već 1901.

na rijeci Spree niknulo je četrdeset lokala s kaba­re­tis­tičko-književ­nim progra­mom. U Beču su otvor­eni Zum lieben Augus­tin, Nacht­licht i Fleder­maus. Frida Strind­berg, koja je prvo dijete imala s Augus­tom Strind­ber­gom, a drugo s Frankom Wede­kin­dom, osno­vala je prvi kabaret u Londonu. Prije toga je u Barce­loni već otvoren El quatre Gats. Od Krakova, Varšave, Budim­pešte, St. Peters­burga, pa sve do Moskve nicali su kaba­reti po uzoru na kaba­rete iz Fran­cuske i Njemač­kog Reicha. Tamo gdje je nedost­a­jalo ekonom­skog promišl­janja i osjećaja za pred­stave, poneki tek novoos­no­vani lokal brzo je opet zatvoren. No, scenski obrat uspio se održati. Isprva barem. Za ovaj mladi umjet­nički oblik karak­te­ris­tična je, kao prethodno i u Parizu, pozor­nica takozva­nih ‚vaga­nata‘, tj. tkz. Knei­pen­brettl. Kroz nju se ostva­ruje san umjet­nika-boema: Prikaz vlas­ti­tih djela, slobo­dno i daleko od etabli­ra­nog umjet­nič­kog događanja. Vlada oduševljenje nepos­red­nošću ovog umjet­nič­kog oblika na pozor­nici: U kaza­lištu se publici glumi, dok se u kaba­retu publici izravno progo­vara! Gaže za sudio­nike bile su uglav­nom rijetka pojava. Većina je plaćana davan­jima u naturi. Ili bi se nešto skupilo. A u pogledu vagants­kog pjes­ništva: Njihovi uzori i kori­jeni sežu daleko u Srednji vijek. Moralno-sati­rične pjesme, ljubavne pjesme i napit­nice takozva­nih arhi­p­oeta. U kaba­retu „Arhe Nova” koji osniva Hanns Dieter Hüsch odmah se u prvoj programs­koj knjižici odaje priz­nanje ulozi „arhi­p­oete” i njego­vim pjes­mama iz dvana­e­s­tog stol­jeća. Najvaž­nija zbirka,
tris­to­tin­jak pjesama koje su 1803. pronađene u samo­stanu Bene­dikt­beu­ren, a poznate kao die Lieder aus Beuren stječu svjet­sku slavu nakon što su uglazbljene. Carmina Burana. Vagantsko pjes­ništvo kao ekstra­va­gantni orato­rij. Ovje­ko­v­ječeno gran­dioznom glazbom Carla Orffa.

Pojava koja je vezana uz vrijeme

su sami umjet­nici-boemi. Tako kaba­reti žive od trenutka i za njega. Dugoročan uspjeh postiže samo minhen­ski Simpli­cis­si­mus. Njega vodi sasvim pris­to­jna konfer­an­si­je­rka koja je u prvom redu bila geni­ja­lna poslovna žena: Kathi Kobus uspjela je pove­z­ati umjet­nost i profit. Šezdeset i pet godina, od 1903. do 1968., poslo­vao je Simpl – razdo­blje koje su rijetki njemački kaba­reti uspjeli postići do današn­jih dana. A tko je tamo sve navraćao prije prvog svjetskog rata?! Svi mogući šmin­keri, uključu­jući minhenske! Turisti iz preko­mor­skih zemalja, princ od Walesa. Car Ferdi­nand Bugar­ski. Belgi­j­ski kralj! Indus­tri­ja­lci, boga­taši. Wilhelm Voigt, ostolar, koji je ostva­rio kari­jeru kao kapetan iz Köpe­ni­cka, zarađuje svoj novac u Simplu i prodaje auto­grame. I stano­viti Hans Bötti­cher. Prvo stalan gost, potom kućni autor, postaje poznat kao: Joachim Ringel­natz. Za moj pedeseti rođen­dan jedna mi je draga starija gospođa poklo­nila Zlatnu knjigu kata­kombe. Njezin davno premi­nuli suprug Tibor Kasics i Werner Finck osno­vali 1929. u Berlinu ovaj kabaret. Taj prekra­san poklon sadrži šaljivu izreku Joachima Ringel­natza kao i origi­nalni crtež Waltera Triera koji je ilus­tri­rao knjige Ericha Käst­nera. Potpisi i izreke od Hansa Albersa do Karla Zuck­may­era, Klausa i Hein­ri­cha Manna, Waltera Hasen­cle­vera i Georga Grosza, Maxa Rein­hardta , Ericha Mühsama, Gustava Gründ­gensa, Luigi Piran­della i Erwina Pica­tora te Alfreda Döblina i Richarda Huel­sen­be­cka.

Potonji je pronašao dada­is­tičku formulu kaba­reta:

„Dadaizam je kabaret svijeta, jednako kao što je i svijet kabaret dadaizma.” U kaba­retu Cabaret Voltaire u Zürichu Hugo Ball osmis­lio je literarni oblik kao provok­a­ciju u odnosu na ravno­duš­nost građans­kog svijeta u pogledu stra­hota velikog rata. Kurt Tuchol­sky i Walter Mehring bili su nakon 1918. istak­nuti kaba­re­tis­tički autori: kroničari ostavljene repu­blike, zago­vor­nici borbene satire koji su osim toga pisali poetska ili fantas­tično komična djela kako bi zaba­vili svoju publiku. Bertu Brechtu kabaret je poslužio kao poticaj za njegovu teoriju o epskom kaza­lištu. Kuple­tima Otta Reut­tera, šanso­nama Fried­ri­cha Holla­en­dera i Rudolfa Nelsona u izvedbi zvijezda kao što su Claire Waldoff i Marlene Diet­rich, kabaret se povlači , posebno u Berlinu, po velikim revi­jama i na pozor­ni­cama vari­jetea. U Münchenu kroz Karla Valen­tina utje­lovljuje na popu­lar­no­ap­sur­dan način komičara tužnog lica, lišenog život­nog oslonca. U 1932., godinu dana prije nego što je Hitler preuzeo vlast, Werner Finck, bojažl­jivo se smiješeći, stoji na pozor­nici, gleda­jući u buduć­nost. Zamišlja što će se dogo­diti kada nacisti preuzmu vlast i proriče: „U prvim tjed­nima Trećeg Reicha održa­vat će se parade. Ako kiša, tuča ili snijeg budu spri­ječili te parade, svi Židovi iz okolice bit će ustri­jel­jeni.” A ta poanta, pokazat će se uskoro, nije bila poanta. Dok su nacisti na vlasti, Finck pokušava živjeti šalu kao otpor. Na stotine kaba­re­tista i sati­ričara proveli su razdo­blje tisućl­jet­nog Reicha u koncen­tra­c­ijs­kom logoru. Pods­je­timo ovdje samo na primjer nekih umjet­nika koji su pred mojim vratima na trgu Romano- Guar­dini u Mainzu, odli­ko­vani zvijez­dom satire: Erich Mühsam, Fritz Grün­baum i Kurt Gerron. Ubijeni u Orani­en­burgu, Dachauu i Auschwitzu. Nakon 8. svibnja 1945. započinje prava renes­ansa kaba­reta. U pjesmi Trizo­ne­zija pjeva se prkosno-melan­ko­lično: Hura, još smo živi. U kaba­retu Düssel­dor­fer ‚Kom(m)ödchen post­avl­jaju se novi poli­tičko-književni kriteriji kaba­reta, Erich Kästner ponovno počinje pisati u Münchenu, a Günter Neumann emitira svoju emisiju Insu­la­ner preko kanala RIAS-Berlin usred hladnog rata. Wolf­gang Neuss pokušava usaditi u svijest njemač­kog stanov­ništva poslje­dice potis­ki­vanja i ekonom­skog čuda, dok se s kaza­liš­tima Münch­ner Lach-und Schieß­ge­sell­schaft i berlins­kim Stachel­schwei­nen ubrzo tele­ge­nično slavi Silvestrovo. Tako se prib­ližava širokoj građans­koj publici. Tada je tele­vi­zija popu­la­ri­z­i­rala  poli­tički kabaret. U DDR‑u se kabaret više od četiri deset­ljeća, na manje ili više bezbolan način, uklopio u granice realno pris­utne cenzure. U dvoj­be­nim sluča­je­vima uvjeren je u viši cilj soci­ja­lizma. No, to je poglavlje za sebe, koje sada, u svrhu priku­pl­janja i doku­men­ta­cije povi­jesti kaba­reta DDR‑a, ima novi krov nad glavom: u dvorcu Bern­burg na rijeci Saale. S Franz-Josefom Degen­hard­tom diže svoj glas u šezdese­tim godinama u Zapad­noj Njemač­koj protiv jačanja neona­cista, agitira s APO-om (izvan­par­la­men­tarna opozi­cija) u uzburk­anim sedam­dese­tim godinama i u konač­nici u knjizi Hagen­buch Hansa Diet­ri­cha Hüscha sve prog­lašava bole­s­nima i ludima.

U osam­dese­tim godinama

kabaret s grupom Drei Torna­dos domi­nira mladom scenom spon­tija i alter­na­ti­vaca, s Thoma­som Freit­agom besramno paro­dira na temu kancel­ara Kohla, izumitelja satire u ovoj našoj zemlji, secira s Gerhar­dom Poltom mentalne kori­jene, s Richar­dom Roglerom izlaže moralno-duhovno preo­braćenu slobodu cinizmu i otkriva s razvo­jem privatne tele­vi­zije sve više svoju tržišnu vrijed­nost. Otad se koleba između kaba­reta i kome­dije, između poli­tički utemel­je­nog angaž­mana i želje za zaradom, između njemač­kih kaba­re­tis­tič­kih pozor­nica i velikih arena. „Šala, satira, ironija i dublje značenje”, kojima se nekoć htjelo preo­k­re­nuti društ­vene odnose, više od stotin­jak godina kasnije postupno uzmiču pred zako­ni­to­stima zabave. Zemlja se promi­je­nila. Prom­jena para­digmi posvuda. No, to je tijekom vremena uvijek bilo tako. Čak niti ustav ne drži ono što obećaje. Sve ima svoje pola­zište, svoj tijek, svoj prije­laz. A u jednom trenutku i svoju kulturnu povi­jest– koju ja za kabaret smijem doku­men­ti­rati. Dakle: Dobro došli! Bien­ve­nue! Welcome! Navra­tite. Odvo­jite malo vremena. Rezer­vi­rajte svoj termin. Posje­tite nas. Možda se jednog dana i vidimo!

Za dodatne infor­macije obra­tite se na slje­deću adresu: