Kulturna fondacija
Srž Nemačkog kabaretskog arhiva čine više od osamdeset umetničko-dokumentarnih zaostavština i materijala za preko osamdeset hiljada imena iz istorije kabarea i njegovih istorijskih preteča. Osnovao ga je Rajnhard Hipen (Reinhard Hippen) 1961. godine u Majncu, a 1989. godine ova privatna kolekcija prelazi u posed grada Majnca, najpre u formi nesamostalne tzv. fiducijarne fondacije. Od tada se Arhiv pod upravom Jirgena Keslera (Jürgen Kessler) razvio u kulturnu fondaciju koju finansira nekoliko društava za obavljanje društvenih delatnosti, a od 1999. mu se priznaje nacionalni značaj na osnovu čega dobiva podsticajna sredstva poverenika Savezne vlade za kulturu i medije. Godine 2004. dolazi do preseljenja u istorijsku zgradu provijant magacina u gradu Majnc.
Bernburška kolekcija
Na svojoj drugoj lokaciji, u Bernburgu, gradiću koji leži na reci Zale, se uz podršku grada Bernburga i same države od 2004. godine vrši dokumentovanje istorije kabarea DDR‑a. Sedište je susedstvu Ojlenšpigelovog tornja u zdanju grafa Kristijana, tzv. Christiansbau, pri Bernburškom dvorcu.
Zvezde satire
Ove lokacije arhive nas u okviru svoje muzejske koncepcije podsećaju na velika imena kabarea 20. stoleća i u svojim trajnim izložbama publici predstavljaju zvezde satire. Majnc nam kroz Provijant magacin i Forum-Teatar, a Bernburg u svom Bernburškom dvorcu prezentuju „besmrtna“ imena kabarea.
Nemački kabaretski arhiv
Dokumentacioni centar satire na nemačkom jeziku
Od 1961.
Zadatak | U fokusu dokumentarnog interesovanja Nemačkog kabaretskog arhiva je kabare kao igrani oblik satire, njen književni, politički, filozofski i poetski sadržaj, dok je njegov centralni zadatak kontinuirano prikupljanje i naučno utilizacija njegovih brojnih oblika.
Svakodnevno nam pristižu upiti, a posetioci dolaze sa svih strana sveta. Arhiva služi najpre kao mesto i izvor istraživanja za studije, disertacije i završne radove iz naučnih polja kao što su književnost, pozorište, mediji i muzika, lingvistika, sociologija, komunikologija, kulturologija i politikologija.
Izložbe arhive redovno putuju po Nemačkoj. Do sada je publika iz Švajcarske, Austrije, Luksemburga, Izraela, Japana, Poljske, Mađarske i Australije imala prilike da ih vidi. Šestodelni serijal 100 GODINA KABAREA otvoren je u Akademiji umetnosti u Berlinu. Povodom nacionalnog praznika i na osnovu molbe predsednice Bundesrata nastala je specijalna izložba pod na temu nemačko-nemačka istorija u odrazu političkog kabarea pod nazivom „odvojeno podrugivanje – zajedničko smejanje“.
2018 se puni 80 godina
od „Kristalne noći“, kako je eufemistički nazvana noć 10. novembra 1938. godine. A takođe je prošlo i 85 od 10. maja 1933. godine – dana, kada su u Berlinu i kasnije drugim mestima gorile knjige; u Majncu je to bilo 23. juna. Šta je sve političko-književni kabare uprkos svemu mogao da predstavlja u godinama nacionalsocijalističkog nasilnog režima, opisuje Sebastijan Hafner u svojim posthumno objavljenim sećanjima: „Istorija jednog Nemca“
Zaista ne govori
u našu korist činjenica da iz doživljavanja straha od smrti i osećaja poslednje izloženosti ništa bolje nismo uspeli da napravimo, nego da to sve, što smo bolje umeli, ignorišemo i ne dozvolimo da nam išta remeti našu razonodu. Verujem da bi neki mladi par od pre sto godina umeo nešto više od svega ovoga da napravi – pa makar to bila samo veličanstvena ljubavna noć, začinjena opasnošću i izgubljenošću. Nije nam palo na um da od toga stvorimo nešto posebno pa smo, eto, išli u kabare, pošto nas niko u tome nije sprečavao: najpre, zato što bismo to svakako učinili, a kao drugo, kako bismo što manje razmišljali o onom neprijatnom. To može nekom da deluje dosta hladnokrvno i neustrašivo, ali će pre biti da je u pitanju znak deficita osećanja i osećaja koji pokazuje da, pa makar to bilo samo po pitanu patnje, nismo bili dorasli situaciji. Ako će mi se dozvoliti ovo uprošćavanje, može se reći da je jedno od najužasnijih osobina novije nemačke istorije da dela nemaju počinioce, a da patnja nema muče ike, da se sve zbiva u nekoj vrsti polunarkoze, sa tankim, zakržljalim slojem emocije za objektivno užasavajuću okolnost: što su se ubistva činila iz emocionalnog stanja kao kada dečačić napravi neku smicalicu, što je samoponižavanje i moralna smrt doživljena kao mali remetilački incident, a da čak i fizička mučenička smrt ima otprilike značaj koji ostaje na nivou onog „dešava se“.
Tog dana smo
za našu indolentnost nagrađeni preko svake mere, jer slučajnost nas je odvela u „Katakombu“, što to je bio drugi upečatljiv doživljaj te večeri. Došli smo na jedino javno mesto u Nemačkoj, gde je pružena izvesna vrsta otpora – hrabro, duhovito i elegantno. Pre podne sam doživeo neslavni slom Pruskog višeg zemaljskog suda i njegove viševekovne tradicije pred nacistima. Naveče sam doživeo kako nekolicina malih berlinskih kabaretista – bez ikakve tradicije, graciozno i slavodobitno – spašava čast. Viši zemaljski sud je pao. Katakomba je još stajala.
Čovek
koji je svoju malu četu glumaca odveo do pobede – a svako uspravno stajanje uprkos smrtonosnoj nadmoći je neka vrsta pobede – zvao se Verner Fink. Ovaj mali kabaretski konferansije je, bez sumnje, zauzeo svoje mesto u istoriji Trećeg rajha. I to jedno od malobrojnih raspoloživih časnih mesta. Nije izgledao kao heroj, a ako bi se ponekad pretvarao maltene u jednog, onda je to bilo malgré lui, protiv svoje volje. Nije on revolucionarni glumac, zajedljivi podrugljivac, David sa praćkom. Srž njegovog bića je bila bezazlenost i dražesnost. Njegova visprenost je bila blaga, razigrana i lepršava; glavna njegova alatka je bila dvosmislenost i igra reči, u čemu je vremenom postao virtuoz. Stvorio je nešto što se zvalo „skrivena poenta“ – i odista je, što je duže to radio, bivao sve bolji u tome da skrije svoje poente. Ali svoje svetonazore nije skrivao. Ostao je utočište bezazlenosti i dražesnosti u zemlji gde su upravo te osobine bile na spisku za istrebljenje. A u toj bezazlenosti i dražesti se kao „skrivena poenta“ nalazila stvarna, nesalomljiva hrabrost. Usudio se da govori o nacističkoj stvarnosti – u sred Nemačke. Na njegovim konferansama se pričalo o koncentracionim logorima, kućnim pretresima, sveopštoj preplašenosti, sveopštoj laži; njegovo podrugivanje svemu tome je imalo po sebi nešto tiho, setno i melanholično. I neobičnu snagu utehe.
Tog 31. marta 1933.
je bila njegova možda najveća noć. Prostor je bio prepun ljudi koji su na naredni dan gledali kao u provaliju. Fink ih je nasmejavao onako kako nikada i nigde nisam čuo da se publika smeje. Bio je to patetičan smeh, smeh novorođenog prkosa koji potiskivao osećaj očaja i narkotičnosti, a opasnost je taj smeh pritom dodatno hranila, jer – nije li ravna čudu činjenica što SA nije već uveliko hapsila sve prisutne? Te večeri bismo verovatno i u policijskim kolima nastavili da se smejemo. Neverovatan je bio način na koji smo se vazdigli iznad opasnosti i straha.
Svratite…
Ako me posetite u istorijskom Provijant magacinu u Majncu, sigurno dete biti iznenađeni. Ja predstavljam sve, samo ne kliše prašnjavog arhiva. Može se redi da sam klasik, uprkos mojoj mladosti. Uzimam sebi tu slobodu da se u muzejskoj eleganciji predstavim, na preko hiljadu kvadratnih metara. Naravno, sve to radi Vas! Ipak sam tu po zadatku. U kulturnom interesu javnosti. Čuvar sam jednog kompletnog žanra, jednog svojevrsnog oblika umetnosti. Moj tvorac me uneo kao „Dokumentacioni centar satire na nemačkom jeziku“ u sudski registar. Odmah po svom dolasku u Majnc 1961. godine, ponosno mi je dаo ime „Nemački kabaretski arhiv“
Moji radnici
se otad širom sveta staraju o igranim i pojavnim formama satire. Zbog toga vrlo često imamo posetе iz raznih delova sveta. Nedavno nam je bila gošda sa doktorskih studija iz Moskve kako bi pronašla materijal iz dvadesetih godina za njen doktorski rad, a jedna profesorka iz Japana se interesovala za kabare koji se odigravao u egzilu. Jednom se jedna doktorantkinja sa Univerziteta Jejl celih devet meseci zadržala u nepreglednim dubinama mog arhiva kako bi istražila ulogu srednjovekovnog špilmana kao preteču političkog kantautora. Redovno pismeni upiti širom sveta potvrđuju interesovanje za moju riznicu. To je razlog zbog kog sam bio u prilici da od početka dvadeset prvog veka otvorim preko stotinu šezdeset izložbi. U sedam evropskih zemalja.
Između ostalog u Francuskoj. U Kudi Hajnriha Hajnea u Cité Universitaire Internationale de Paris: LE MONDE, UN CABARET! Les débuts du cabaret littéraire en Allemagne et en France. Potom su usledili Monpelje, Tuluz, Lion, Dižon. Na nemačkom govornom području smo sa izložbom „100 GODINA KABAREA“ gostovali od Alcaja do Ciriha. Ta izložba dobrim delom pokazuje čime raspolažem: taj žanr! Njegove pojavne forme. Njihova istorija. Moja tema su umetnici. A posebno političko-književni kabare kao umetnost koja je orijentisana ka demokratiji i slobodi. Tema su autori tog kabarea. Njihove životne priče. Neretko su to bile priče o patnji. Tema je i značaj svega toga za osobe koje su bile zainteresovane za tu umetnost, kroz različite epohe. Značaju za publiku iz lepe epohe, tzv. Belle Epoque. U vreme nemačkog carstva. Između vremena optimizma i cenzure. Između Prvog i Drugog svetskog rata. Između demokratije i diktature, militarizma i fašizma. Radi se o umedu preživljavanja. U unutrašnjem i u spoljnom egzilu. Između stilova i između stolica. Radi se o našoj kulturi. O njenoj promeni. O obrazovanju. I, naravno, radi se i o smehu. Danas i onomad. Smejanje samom sebi i smejanje drugima. Radi se o topografiji podrugivanja i njegovom jeziku u vremenu promena. Isto tako kao što se radi o humoru i poeziji o l udskom, suviše ljudskom. O apsurdnom i konkretnom. O kritici sadašnjosti u umetničkoj formi. I naposletku, radi se i o zabavi. Oduvek se i radilo o tome. I o ljubavi! Uzgred budi rečeno, i prikupljanje je jedan oblik ljubavi, rekao je američki filozof Džordž Stajner. Mešavina različitih scenskih umetnosti, koja od kabarea čini to što jeste, formalno i pojmovno postoji tek od kraja devetnaestog stoleda.
Tu mešavinu simbolizuje lepi francuski pojam „Cabaret“.
Njime su, s jedne strane, obuhvadene male kafane i lokali, što ovom pojmu daje izvesnu intimnost. S druge strane se pod tim pojmom podrazumeva i salatni tanjir podeljen na nekoliko polja, plata Hors d’Ouevre. Okolna polja predstavljaju različite scenske discipline – muziku, pozorište, recitaciju, ples, skeč, slikarstvo. Posle pojedinih primera koji se mogu smatrati pretečama poput „Cabarets des assassins“, gde su pevani moritati o ubicama, Rodolf Sali je bio taj, koji se jedne jesenje večeri 1881. godine u svojoj kafani „Chat Noir“ na Monmartru popeo na bure i svojoj raspoloženoj, solventnoj publici najavljivao nastupe pojedinačnih umetnika. Trenutak rađanja onog što svet danas doživljava kao kritički književni kabare! Pored toga što je Sali bio autor takozvanog „Cabarets Artistiques“, on je i kao je i kao voditelj, Présentateur, bio pionir. Takoredi onaj preliv u srednjem polju salatnog tanjira koje sva ostala polja povezuje i spaja. Njegov konferans je bio nadaleko poznat! Ponekad uvredljiv i agresivan, isto kao što su to bili i šansoni koji su se tu prezentovali. Ali upravo to bilo ono što je privlačilo intelektualnu publiku Pariza. Uskoro se i literarna elita popela na Montmartra, tog „Butte sacrée“. Potom su sledili političari i aristokrate. Na primer Viktor Igo i Emil Zola, italijanski borac za slobodu Đuzepe Garibaldi i princ Žerom Bonaparte, pranedak Napoleona III, su takođe dolazili. Mnogi pevači, kompozitori i govornici velikog talenta su nastupali i kasnije postajali poznati, primera radi Aristid Brijan i Ivet Žilber, prva velika šansonjerka francuskog kabarea. Njen muški pandan Aristid je socijalnokritičnim šansonama protiv dvostrukog morala buržoazije nastavio svoju karijeru u sopstvenom lokalu „Mirliton“. Zahvaljujudi plakatu kojeg je kreirao Anri de Tuluz-Lotrek on nam je dan danas poznata figura. Dva plakata za „Chat Noir“ iz 1895. godine su nedavno uvrštena u moje ormare, rame uz rame sa ostalim plakatima, kojih je skoro dvadeset hiljada primeraka iz svih epoha dvadesetog veka. Kod jednog dela publike se sve to odvijalo kroz veliku želju za umetnošdu i kulturom. Kabare je pritom, ako bismo pitali boeme, bio idealni medij. Pisac Oto Julius Birbaum je to ovako opisivao: „Renesansa života i svih umetnosti kroz tingltangl! Plesom demo stvoriti novu kulturu. Na daskama demo roditi natčoveka! Srušidemo ovaj smešni svet!“ Bio je i te kako ozbiljan kada je ovo izgovarao! Nažalost su potom neki sasvim drugačiji ljudi počeli da ruše svet. Ali makar je bilo nešto novo na prelazu vekova! Bilo je to vreme optimizma i euforije: Čovek kao bide koje je bačeno u vrtlog vremena. Svet kao kabare! Kao što je to bio slučaj sa secesijom, ovaj umetnički izražaj je doslovn rasplamsao i novi pokret, bio je „in“, bio je „en vogue“, pretvorio se u talas koji de ubrzo preplaviti i glavni grad Nemačke.
Tamo je 18. januara 1901. povodom trideset godina od osnivanja Nemačkog Rajha konzervativni Baron Ernst fon Volcogen doživeo veliki uspeh svojim kabareom „Überbrettl“ čijim kudnim redom danas raspolažemo u svom arhivu.
U Minhenu potom
na scenu stupaju „Elf Scharfrichter“, jedanaest krvnika, prvi pravi politički kabare u Nemačkoj. Nemački pisac Frank Vedekind je bio član ove jedanaestorke kao i Mark Anri, koji se pridružio iz Pariza. Tako se može redi da moji bliži preci potiču s majčine strane iz Francuske, a sa očeve strane iz Nemačkog Rajha. Isprepletana loza kao kod starih evropskih aristokrata… Sve posle toga se odigralo munjevitom brzinom! Ved 1901. je samo na reci Špreji niklo četrdeset lokala sa kabaretističkoknjiževnim karakterom. Beč je obogaden lokalima „Zum lieben Augustin“, „Nachtlicht“ i „Fledermaus“. Frida Strindberg, čije prvo dete je od Augusta Strindberga, a drugo od Franka Vedekinda, osniva prvi kabare u Londonu. A pre toga je u Barseloni ved bio osnovan „El quatre Gats“. Preko Krakova, Varšave, Budimpešte, St. Petersburga pa sve do Moskve nicali su kabarei po svojim uzorima iz Francuske i Nemačkog Rajha. Tamo gde je nedostajao preduzetnički duh i malo umeda u pogledu programa, tu su tek osnovani lokali vrlo brzo ponovo zatvarani. Međutim, nalet ove scene nije jenjavao. Bar isprva. Karakteristično za ovaj mladi oblik umetnosti, kao što je prethodno bio slučaj u Parizu, je bina takozvanih „vagabunda“. Sa njima se ostvario san umetnika-boema:Prezentacija sopstvenih dela, slobodno i van svih etabliranih umetničkih ustanova. Svi su fascinirani neposrednošdu ovog oblika umetnosti na bini: U pozorištu se nešto igralo i glumilo publici, a u kabareu se direktno obradalo auditorijumu! Honorari za učesnike su uglavnom bili retkost. Najvedi deo njih je ispladivan u naturi ili su se prikupljala sredstva. Apropo vagabundska poezija: njeni uzori i koreni sežu do duboko u srednji vek. Moralnosatirična poezija, pesme o ljubavi i pidu takozvanih „Arhipoeta“. U „Arche Nova“ Hans Ditera Hiša je odmah u prvoj programskoj svesci odana pošta značaju „Arhipoete“ kroz jednu od njegovih pesama iz dvanaestog stoleda. Najznačajnija zbirka, oko tri stotine pesama, pronađena je 1803. godine u manastiru Benediktbojern, zbog čega je i d bila naziv „Pesme iz Bojerna“, stekavši slavu svojom novom muzičkom obradom: Karmina Burana. Vagabundska poezija kao ekstravagantni oratorijum. Sada je postala bezvremenska zahvaljujudi muzici Karla Orfa.
Nasuprot tome, vremenski vezana je pojava umetnika-boema sama po sebi.
Tako novonastale bine male scene žive od trenutka i za trenutak. Dugoročni uspeh je doživeo samo minhenski „Simplicissimus“. Pod upravom jednog dosta solidnog ženskog konferansijea, koja je pre svega bila genijalna poslovna žena: Kati Kobus je ta kojoj je pošlo za rukom da spoji umetnost i komercijalni uspeh. Šezdeset pet godina, od 1903. do 1968. godine, de postojati Simplicissimus – starost, koju je samo mali broj kabaretskih bina uspeo da doživi. A ko je sve tamo u periodu pre Prvog svetskog rata obitavao?
Svi redom, uključujudi minhenski džetset. Turisti sa druge strane okeana, Princ od Velsa. Bugarski car Ferdinand. Belgijski kralj! Veliki industrijalci, kapitalisti. Vilhelm Fojgt, obudar, koji je se svojom spektakularnom akcijom prevare proslavio kao „Kapetan fon Kepnik“, dolazio je uz novčanu naknadu u Simplicissimus i prodavao svoje autograme. I izvesni Hans Betiher koji je najpre bio stalni gost, a potom se pod imenom Joahim Ring lnac proslavio kao ekskluzivni autor Simplicsissimusa. Za moj pedeseti rođendan mi je jedna fina, starija gospođa poklonila „Zlatnu knjigu katakombe“. Njen preminuli suprug Tibor Kašič i Verner Fink su osnovali ovaj kabare 1929. godine u Berlinu. U tom divnom poklonu sadržan je šaljiv citat Joahima Ringelnaca kao i originalni crtež Valtera Trira, koji je ilustrovao knjige Eriha Kestnera. Potpisi i citati od Hans Albersa do Karla Zukmajera, od Klausa i Hajnriha Mana, Valtera Hazenklevera i Georga Grosa, Maks Reinharda, Eriha Mizama, Gustava Grindgensa, Luiđija Pirandella i Ervina Piskatora do Alfreda Deblina i Riharda Hilzenbeka.
Ovaj potonji je tvorac dadaističke formule kabarea:
„Dada je svetski kabare, dobar kao svet, dada jeste.“ U lokalu „Cabaret Voltaire“ u Cirihu, Hugo Bal je stvorio ovu književnu formu kao provokaciju zbog ravnodušnosti građanstva prema surovostima Velikog rata. Posle 1918. godine su Kurt Tuholski i Valter Mering bili dominante figure kabarea: Hroničari napuštene republike, glasnogovornici borbene satire koja je radi zabave publike znala da proizvede i poetički, ali i urnebesno smešan sadržaj. Kabare je Bertoldu Brehtu bio podsticaj za njegovu Teoriju epskog pozorišta. Kupleima jednog Otoa Rojtera, šansonima jednog Fridriha Holendera i Rudolfa Nelsona, koje su pevale zvezde poput Kler Valdorf i Marlene Ditrih, kabare je pre svega bio prisutan u Berlinu na velikim revijama i varijete binama. U Minhenu pak kabare ima svog predstavnika kroz obeskorenjenog komičara tužnog lika – Karla Valentina.
1932. godine, godinu dana pre Hitlerovog dolaska na vlast, Verner Fink stoji sa sramežljivim osmehom na bini i gleda i pred sebe. Zamišlja sebi šta de se desiti ako nacisti dođu na kormilo i predviđa: „U prvim nedeljama Tredeg rajha de se održavati parade. Ako li te parade budu ometene kišom, gradom ili pak – svi Jevreji u blizini de biti ubijeni.“ Vreme de pokazati da ova nije bila tek poenta. Kada su nacisti došli na vlast, Fink pokušava da kroz vic pruža otpor. Stotine kabaretista i satiričara su hiljadugodišnji Rajh proveli u koncentracionim logorima. Kao predstavnike svih njih, sačuvajmo u sedanju umetnike kojima je „Zvezdom satire“ o ana počast pred mojim vratima, ovde na trgu Romano-Guardini-Platz. Ti umetnici su: Erih Mizam, Frica Grinbaum i Kurt Geron. Ubijeni su u Oranienburgu, Dahau i Aušvicu. Posle 8. maja 1945. počinje prava renesansa kabarea. U pesmi „Trizonesien“ se peva prkosno-melanholično: „Ura, još živimo“. U Kabareu „Kom(m)ödchen“ u Diseldorfu kabare podiže lestvicu u pogledu političkog i književnog aspekta ove umetnosti, Erih Kestner ponovo počinje da piše u Minhenu, a Ginter Nojmans sa svojom emisijom „Insulaner“ – što u prevodu znači ostrvljani i označava stanovnike Zapadnog Berlina – počinje da talasa Gvozdenu zavesu. Volfgang Nojs suočava Nemce sa posledicama potiskivanja spoznaje o učinjenom kao i posledicama ekonomskog čuda, dok kabarei poput „Münchner Lach- und Schießgesellschaft“ i „Stachelschweine“ priređuju novogodišnje televizijske programe. Time pojam kabarea postaje poznat široj građanskoj publici. Televizija je tada učinila kabare velikim. U Istočnoj Nemačkoj je kabare kroz četiri decenije manje-više bez muke zauzeo svoje mesto u okvirima postojede cenzure.
U slučaju sumnje –
uvereni u bolje društveno uređenje socijalizma. To posebno poglavlje priče o kabareu, koje je sada deo kolekcije i dokumentacije istočnonemačke istorije kabarea, našlo je svoje utočište u bernburškom Dvorcu. Franc-Jozef Degenhart šezdesetih godina peva protiv neonacista, agituje zajedno sa tzv. APO (vanparlamentarna opozicija) sve do burnih sedamdesetih godina, a Hans Diter Hiš kroz svoj izmišljeni lik „Hagenbuh“ proglašava sve redom ludacima i bolesnicima. Osamdesetih godina kabaretski tim „Drei Tornados“ pravi dar-mar u tzv. „šponti“ i alternativnoj sceni, Tomas Frajtag neumorno parodira kancelara Kola , tvorca realsatire „in diesem unserem Lande“, Gerhart Polt secira mentalne korene, Rihard Rogler se svojim cinizmom suočava sa tzv. „duhovno-moralnom promenom“, dok sve snažnije privatne televizije pružaju nove šanse za tržišno plasiranje kabarea. Od tada ova umetnost neprekidno osciluje između kabarea i komedije, između političko-građanskog angažmana i orijentaciji ka profitu, između bine za malu scenu i velikih arena. „Šala, satira, ironija i dublji značaj“, preko kojih su se svojevremeno nastojali promeniti postojedi odnosi, celi vek kasnije su ustuknuli pred zakonima zabavne industrije. Zemlja se promenila. Sveprisutna je promena paradigme. Ali uvek je tako bilo tokom istorije. Čak ni ustavi ne rže reč. Sve ima svoju polaznu tačku, svoj tok, svoj promenu. A u jednom trenutku svoju istoriju kulture – koju ja mogu dokumentovati za kabare. Dakle: Dobro došli! Bienvenue! Welcome! Svratite. Razgledajte sve u miru. Posetite nas. Rezervišite nas. Vidimo se! Vaš Nemački kabaretski arhiv